• English
  • French
  • German
  • Serbian
  • Spanish


Društvo pčelara
"Jovan Živanović"

DOAJENI DRUŠTVA PČELARA ,,JOVAN ŽIVANOVIĆ'' NOVI SAD

 

Prema stavu Izvršnog odbora Društva pčelara ,,Jovan Živanović'' Novi Sad na ovoj stranici objavljujemo kratke podatke o starijim pčelarima, preko 70 godina života i 25 godina uspešnog pčelarskog rada, kao i ostalima koji su se istakli doprinosom u organizovanju pčelarskih manifestacija i Društva i bitno doprineli unapređenje pčelarske prakse i teorije.

SPISAK DOAJENA

 

Stanojčić Đorđe
Imbronović Ljubiša
Kojić Ivan
Kolarović Dr Luka 
Lečić Simo
Mrkić Nikola
Panian Stanko 
Papuga Đura
Plavšić Jovan
Privizer Janko
Radošević Đorđe 
Sekulić Sava
Smiljanić Mladen
Stefanović Svetozar Bata 
Taš Karolj
Urban Mihalj

 

 

BAJIĆ MITAR
(1927 – 2011)

Mitar BajićRođen je u Grgetegu 1927. godine. Detinjstvo i mladost je proveo u Sremskim Karlovcima, gde je završio Gimnaziju i Učiteljsku školu. Radio je u Begeču, kao učitelj i ujedno direktor Osnovne škole. Uz rad je diplomirao na Filozofskom fakultetu, odsek istorija. 
1976. godine dolazi u Novi Sad, na dužnost zamenika direktora osmogodišnje škole ,,Jovan Popović'', a 1983. g. odlazu u penziju.
Mitrov otac, po zanimanju šumar i šumarski inspektor bio je pasionirani ljubitelj pčelarstva i radio sa 25 – 30 košnica, sa pokretnim saćem. Pčelinjak je držao u Sremskim Karlovcima potez – Veliki Matej. Mitar je sa desetak godina počeo pomagati ocu i tako postao zaljubljenik u pčelarstvo, čemu je i danas odan. Od oca je nasledio bogatu pčelarsku biblioteku koju je stalno dopunjavao, a to radi i danas. Kao pedantan čovek već godinama beleži sve u vezi sa svojom pasiom.
Dolaskom u Begeč, 1947. godine, formira pčelarsku podružnicu sa sedamnaest pčelara i obavlja dužnost predsednika i sekretara, a kasnije samo sekretara do 1960. godine. Sakupio je skoro sve brojeve časopisa ,,Pčelar'' od 1947. god. do danas. U Begeču je konstruisao i izradio 24 košnice tipa ,,pološka'' sa 22 rama (40×30) i naselio pčelama. Selio je na dobre paše od Bačke Palanke, Mladenova, Subotice, Vizića, Neština i Suseka do Sremskih Karlovaca.
Po savetu velikog pčelara Dušana Simonovića izradio je 86 novih LR košnica. Iz tog vremena pokazuje fotografije svog pčelinjaka koji je bio jedan od najuređenijih i najlepših u Vojvodini, po kome su ga poznavali mnogi znameniti pčelari i delegacije iz zemlje i inostranstva.
1986. godine, zbog narušenog zdravlja rasprodaje sva LR društva i pravi 99 ,,pološki'' čime postiže maksimum od 120 društava, sa kojima je radio lakše i brže.
Njegovo iskustvo govori da na dobrim pašama ,,pološka'' sa 22 rama daje bolje prinose od svih drugih tipova.
1969. godine učlanio se u železničarsku pčelarsku zadrugu u Novom Sadu, a 1973. god. postaje jedan od članova osnivača pčelarskog Društva ,,Jovan Živanović'' u Novom Sadu. Mitar poseduje više pčelarskih dnevnika sa mnoštvom bitnih podataka o pčelinjim pašama, prinosima, borbi protiv pčelinjih bolesti do proizvodnje i zamena matica. O svom pčelarenju namerava da ostavi pisane tragove, ukoliko mu zdravlje to dozvoli.
Od 2003. godine, kad mu je zdravstveno stanje bitno narušeno, sa 120 komada, pčelinjak smanjuje na 60, koje i pored izuzetnih napora i vrednoće teško održava.
Čudnom igrom slučaja nema značajnijih pčelarskih priznanja.
Kao enciklopedijski poznavalac pčelarstva u Vojvodini i iskusan pčelar, na inicijalnom sastanku za izradu monografije Društva ,,Jovan Živanović'' ušao je u odbor, gde će kao radan i odgovoran čovek, nadam se, dati puni doprinos njenoj izradi.

01.01.2006.
Velimir Laličić

IŠTVAN BORŠOŠ
(1927-2007)

Ištvan BoršošRodio se krajem 1927. godine u Subotici, gde je završio školovanje. Učestvovao je u NOB-u a 1947. godine demobilisan kao podoficir. Zapošljava se u građevinskom preduzeću u Subotici i aktivira u radu sindikata i Narodne omladine a 1949. godine, prelazi u Novi Sad gde radi na omladinskim pitanjima. Postaje glavni urednik lista ,,Ifju šag'', a 1960. godine postaje Predsednik opštine Novi Sad, kada uz tasta počinje da upoznaje pčelarstvo. Povezuje se sa poznatim pčelarima i Imbronovićem i Doroslovačkim, nabavlja pčelarsku literaturu i ubrzo povećava svoj pčelinjak na 60 društava. Kupuje kamion i počinje seliti na dobre paše. Proizvodio je matice za svoje potrebe i prodaju.
Prilikom formiranja pčelarskog društva ,,Jovan Živanović'' 1973. godine postaje njegov prvi predsednik. Od tada se veoma plodno uključuje u pčelarske organizacije Vojvodine, Srbije i SFRJ.
Dao je veliki doprinos organizovanju pčelara u Vojvodini tako je marta 1974. godine učestvovao u formiranju SPOV-a kada postaje predsednik njegovog Izvršnog odbora, zatim i potpredsednik SPOS-a. Radio je na popularizaciji pčelarstva preko mas – medija, a prvenstveno preko radija i televizije.
Zajedno sa stručnjacima Poljoprivrednog i Veterinarskog fakulteta angažuje se i na sadnji medonosnih biljaka, a posebno facelije. U tom vremenu se prinosi po košnici znatno povećavaju, a radio je i na zaštiti pčela.
Učestvuje u organizaciji i održavanju Prvog vojvođanskog savetovanja pčelara u Novom Sadu (1976. god.) na kome je učestvovalo preko 750 pčelara iz svih društava Pokrajine. Tada je usvojen Program razvoja pčelarstva SAPV od 1976 do 1983. godine, koji je rađen za osnovu od 90000 košnica a cilj mu je bio da se dostigne 212000 društava.
Januara 1977. godine Ištvan je izabran za Predsednika Izvršnog odbora Skupštine SPOJ-a kada je sa komisijom za poslovno udruživanje pčelara Jugoslavije i upravom novosadskog sajma uspeo da se na Sajmištu izgradi objekat od 100m2 za izložbe pčelarstva i pčelinjih proizvoda gde su učestvovali pčelari iz svih republika i pokrajina SFRJ. Jedan dan ,,na sajmu'' bio je posvećen Savetovanju pčelara. Uspeo je da nastavi tradiciju pčelara predratne Jugoslavije, u kojoj je održano osam Kongresa, tako da je IX. Kongres SPOJ-a održan 1979. godine u Osjeku, kad je prikazana najsavremenija oprema koju su koristili pčelari Jugoslavije. Tada je izdata i zbirka radova izloženih na Kongresu.
Na kongresu pčelara Jugoslavije 1987. godine, učestvuje kao delegat Društva ,,Jovan Živanović'' kada je bio u radnom predsedništvu i podnosilac referata o pripremi dvomatičnih društava za bagremovu pašu. Na tom Kongresu mu je dodeljena Povelja za uspešno učešće u radu izvršnih organa SPOJ-a.
Nosilac je sedam diploma i tri zahvalnice kao i medalje SPOS-a ,,Zaslužni pčelar''.
Od 1973 do 1995. godine je član aktiva predavača SPOV-a i SPOS-a kad je održao na desetine predavanja u Vojvodini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji.
1979. godine uređuje pčelarsku rubriku u časopisu ,,Dobro jutro'', a 1983. preuzima uređivanje pčelarske rubrike u ,,Feldnepi'' i priloge za poljoprivrednike u listu ,,Mađar So''. 1988. godine odlazi u penziju.
1995. odlazi u Toronto da pomogne u vaspitavanju unučadi, a 60 pčelinjih društava sa vikendicom dao je na korišćenje izbeglicama iz Bosne, koji ih još uvek koriste i održavaju.
Sada živi u Novom Sadu, narušenog zdravlja i rado priča o svojim pčelarskim danima.
Na prvoj pčelarskoj slavi Društva ,,Jovan Živanović'' (14.02.2006.) Sveti Trifun, kao jedan od najzaslužnijih članova, dobija priznanje ,,Počasni član''.

Velimir Laličić

CIMERMAN STJEPAN – ŠTEFKO

Cimerman StjepanCimerman Stjepan je rođen 1913. godine. Živeo je u Petrovaradinu. Bavio se zemljoradnjom i u okviru toga pčelarstvom, te de posvetio profesionalnom pčelarstvu. Pčelario je od 1928. god. Sa pčelama selio se na paše po Kraljevini Jugoslaviji, a pčelarima su poznate zajedničke selidbe Stanka Paniana, Janka Privizera u njega. Još davne 1932. god. Panian je zabeležio u svom dnevniku: ,,Zimerman izvadio od 64 komada u tri vrcanja 2.400 kg.“. Sa svojim košnicama zimovao je na Pelješcu i Vignju (1947.). Bio je sa Panianom, Privizerom, Antolićem, Dragićem na Neretvi, pa u Sloveniji.

U Sloveniji je bio sa Ljubišom Imbronović, Vladom Sandal, Gučulj, Savom Sekulić, Stankom i Slavkom (Vjekoslav) Panian, 1965. godine radi kupovine 450 košnica id ,,Agromela“ koji je bio pod stečajem, zbog lošeg poslovanja, a oni su po pčelae došli u ime Društva…

U Društvo se učlanio 19. februara 1973. god, tada je imao 100 košnica pčela. Broj košnica sa pčelama je dugo održavao i bio među priznatijim pčelarima. Bio je ovlašćeni pregledač pčela (1978.). U njegovoj porodici niko nije nastavio pčelarenje. Sa njim je pčelarila supruga Zagorka.

Zorica Korica Aćimović

GEORGIJE ĆURČIĆ – ĐORĐE

Georgije Ćurčić ĐorđeRodio se 6. maja 1928. godine u Irigu. Kao dijete, uz oca Mirka, koji se pored vinogradarstva bavio pčelarstvom, kod seoskog paroha Gojka Mihajlovića (otac književnika Mihiza), upoznao se sa pčelarstvom, gdje je uz igru izmedu više od trista ,,pletara'' sticao prva pčelarska znanja. Bio je vrlo nemiran ali bistar dječak. Posebno ga je zainteresovala, kad je pop Gojko nabavio dvadesetak košnica ,,AŽ'' od kojih je jedna imala staklenu stranicu, pa su se pčele vidjele kako rade i unose polen to ga je činilo srećnim. Pomagao je oko preselenja pčela iz ,, pleteara'' u ,,AŽ'' košnicu i postao ,,glavni'' potrčko na pčelinjaku. 
Školske 1939-40 godine otac ga je upisao u Gimnaziju u Novom Sadu. U toku II. Svjetskog rata, kao i mnogi Sremci, otišao je u partizane. Po završetku rata i demobilizacije nastavio je druženje sa pčelama. Pčelareći sa ocem a kasnije sam, najviše je imao oko 250 košnica. U zadnje vrijeme, po navršetku 70-te, pčelari sa 20-tak društava. Bio je jedan od osnivača D. P. ,,Jovan Živanović'' a jedno vrijeme i predsednik, kada je podržao ideju o osnivanju škole za početnike, kroz koju je prošao veliki broj novosadskih pčelara. Više puta je prihvatio poziv da u njoj održi razna predavanja, što i sada radi.
Đorde se i danas veoma mnogo interesuje za sve novine iz tehnike pčelarenja, prati pčelarsku literaturu i ima bogatu biblioteku. Nemirna duha i željan da pronikne u tajne pčelarstva mnogo je razmišljao kako da unaprijedi pojedine radnje pa je tako postao autor mnogih pčelarskih inovacija koje olakšavaju rad na pčelinjaku. Želeci da sazna i vidi što više, u dva navrata je boravio u SAD (1965 i 1980. god.) gdje se upoznao sa njihovim načinom pčelarenja, sa po par hiljada društava kao i načinom prerade pčelinjih proizvoda, uz minimum ulaganja ljudskog rada.
Igrom slučaja i svojim stavovima u vezi organizovanja pčelarstva, nema značajnijih pčelarskih priznanja. 
Po zanimanju je radiotehničar. 
Za svoje godine je još uvek vitalan u radu na svom pčelinjaku i svim akcijama D.P. ,,Jovan Živanovic'', gde kao vrstan poznavalac pčelarstva nesebično pomaže ostalim kolegama. 
Na pčelarskoj slavi, našeg Društva (Sveti Trifun 14. 02. 2007. god.), Đorde je proglašen za ,,Počasnog člana'' pčelarskog društva ,,Jovan Živanovic'' Novi Sad.

Velimir Laličić.
U Novom Sadu 15. 02. 2007

ČIŽEK SLAVOMIR – MIŠA 
(1923 – 2009)

Čižek Slavomir MišaRođen je 01.10. 1923. godine u Bijeloj, opština Herceg- Novi. Završio je Vojno zanatlijsku školu mornarice pri Pomorskom arsenalu Tivat. Kao skojevac učesnik je NOB-a u II. Svetskom ratu. Po oslobođenju školovao se na Vojnoj akademiji u SSSR-u a potom radio kao aktivni oficir JNA do penzionisanja, kada se sa porodicom doselio u Novi Sad.
Od 1972. godine počeo je da se bavi pčelarstvom. U početku je pčelario sa DB – košnicama a kasnije i sa LR. Uglavnom je sam, sa posebnom ljubavlju i pažnjom izrađivao svoje košnice.
Pčelario je sa šezdesetak košnica, i kao seleći pčelar zajedno sa suprugom Božanom obilazio je i sa pčelama boravio na pašnim terenima širom Vojvodine. Svi posetioci na njegovom pčelinjaku, a naročito pčelari, uvek su rado dočekivani i ugošćavani.
Nesebično je pomagao i podučavao početnike pčelare i prenosio im svoje znanje i iskustvo.
Od 1974. godine do 1984. godine u više uzastopnih mandata je bio sekretar Društva pčelara ,,Jovan Živanović'' Novi Sad, a u jednom mandatu i predsednik Društva. Na tim funkcijama posebno se angažaovao na organizaciji života i rada Društva, organizaciji predavanja, a naročito na redovnom snabdevanju pčelara repromaterijalom, lekovima i ostalim pčelarskim potrebštinama.
Bio je aktivan učesnik Festivala meda u Novom Sadu, pčelarske izložbe na Tašmajdanu u Beogradu i u Sarajevu.
Za svoj doprinos u pčelarstvu, više puta je pohvaljivan i nagrađivan. Dobitnik je zlatne značke ,,Zaslužni pčelar''.

Vlada Stefanović

DOROSLOVAČKI MILAN

Doroslovački Milan je rođen 1905. godine, radio je na železnici, penzionisan je 1985. godine. Pčelarstvom se bavio od 1936. godine. Koristio je AŽ košnice (34 komada). Bio je član Centralnog pčelarskog udruženja Vojvodina, a na Godišnjoj skupštini ovog udruženja, 19. februara 1969. godine, izabran je za člana Upravnog odbora i verifikacionu komisiju. To je vreme u kome su pčelari nastojali da se ponovo aktivira ovo Udruženje, kao pčelarska organizacija, ,, …čiji je osnovni zadatak objedinjavanje i koordinacija celokupnog pčelarstva Vojvodine“.
U Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ Novi Sad, učlanio se sa pristupnicom 19. februara 1973. godine. Jedan je od 10 osnivača Društva. Tada je imao 23 košnice. Opredelio se za proizvodnju matica i proizvodnju mleča. Bio je član Upravnog odbora Društva (1979.).

Na Svečanoj sednici Društva ,,Jovan Živanović“ u Novom Sadu, u sali Skupštine opštine Novi Sad, juna 1974. godine, povodom 75. godišnjice pčelarstva u Srbiji, uručeno mu je odlikovanje – Orden rada sa srebrnim vencem. Dodeljeno mu je priznanje Počasni član kao jednom od 10 osnivača Društva pčelara ,,Jovan Živanović“ u Novom Sadu.

Zorica Korica Aćimović

GARČEVIĆ NOVAK
(1918 – 2010)

Garčević NovakGarčević Novak je rođen 1918. godine. Učesnik je NOR-a. Bavio se pčelarstvom od 1976. godine, kada se učlanio u Društvo. Počeo je pčelariti sa dve košnice – pološke. Penzionisan je 1985. godine. Bio je sekretar Predsedništva Društva od 1984. do januara 1989. godine, vodeći veoma pedantno zapisnike, te su iz tog perioda mogli da se više koriste podaci za izradu monografije. Predsedništvo Društvo ga je 1985. godine nagradilo novčano za uloženi trud u Društvu, u iznosu 15.000 dinara, ali se novca odrekao u korist Društva. Te godine je od Društva dobio Zahvalnicu. Učestvovao je kao delegat Društva na Konfresu pčelara Jugoslavije u Kragujevcu 1987. godine. Kao nagradu za posao u Društvu pčelara ,,Jovan Živanović’’ Novi Sad, 1988. i 1989. godine je primio knjige. ( I pored nastojanja da se dođe do više podataka o ovom pčelaru, u tome se nije uspelo).

Zorica Korica Aćimović

HUNJADI VLADIMIR

Vladimir HunjadiRođen sam u Petrovaradinu 02.06.1943. godine, gde sam završio Osnovnu školu. Srednju školu elektro struke završavam u Novom Sadu. Nakon 3 godine radnog staža polažem stučni ispit i postajem VKV instalater. Najveći deo radnog staža proveo sam na rukovodećim mestima. Redovni vojni rok odslužio sam 1963./64. godine. Bio sam u neprekidnom radnom odnosu od 1961. do 2003. god. kada sam penzionisan sa punim rednim stažom.
Moj deda Andrija Piler (deda po majci) bio je pčelar amater sa 5 – 10 košnica (Živanovićeva amerikanka). Rođen krajem 19. veka (1891. – 1972.) bio je česti sagovornik profesora Jovana Živanovića. U svom ranom detinjstvu rado sam slušao pčelarske priče koje je deda Andra vodio sa profesorom Živanovićem.
Moj otac Martin Hunjadi (1915. – 2005.) polovinom dvadesetog veka, tačnije 1953. godine postaje pčelar. Pohađao je pčelarski kurs u Zemljoradničkoj zadruzi Petrovaradin. Posle uspešno položenog ispita dobija pčelarsko uverenje. Kupio je nekoliko modernih košnica tzv. pološki (ram 40-30). Mene kao dečaka od 10 godina uvodi u pčelinjak. Ljubav prema pčelarstvu, rodila se spontano i raste sve do današnjeg dana. Još kao dečaka otac me vodio na predavanja na Poljoprivredni fakultet, ponedeljkom u 17 časova. Interesantno je da se ta predavanja održavaju i danas istog dana u isto vreme. Svoje prvo predavanje održao sam na istoj Katedri, pčelarima mog društva ,,Jovan Živanović'' 1992. godine. Na tradicionalnom martovskom savetovanju pčelara, na predlog dr. Luke Kolarevića i gosp. Đorđa Radoševića održao sam predavanje o svojoj jedinstvenoj tehnologiji pčelarenja. Nakon toga, održao sam još oko sto predavanja širom Srbije i van nje. Mnogi uspešni pčelari, bili su moji učenici. Moju tehniku pčelarenja primenjuje veliki broj pčelara širom Srbije.
Mnogo puta bio sam biran u Predsedništvo društva pčelara ,,Jovan Živanović'' u Novom Sadu. Bio sam član Organizacionog odbora prvog Festivala meda u Novom Sadu 1996. godine. Trenutno sam predsednik Nadzornog odbora SPOV-a i član Nadzornog odbora SPOS-a, čiji sam bio i član. Registrovani sam predavač SPOS-a. Član sam redakcionog odbora najtiražnijeg pčelarskog lista ,,Pčelar'', za koji često pišem članke.
Kao pčelar do sada sam mnogo puta pohvaljivan i nagrađivan, kako u svom pčelarskom društvu, tako i van njega. Meni najdraže diplome i odlikovanja su:

– Diploma SPOV-a 1978. godine
– Diploma pčelarskog društva ,,Jovan Živanović'' Novi Sad 1994. i 1997. godine
– Diploma SPOS-a ,,Profesor Jovan Živanović'' 1996. godine
– Povelja pčelarskog društva ,,Jovan Živanović'' Novi Sad 1996. godine
– Zlatna medalja SPOS-a (br.294) ,,Zaslužni pčelar'' 1999. godine

Od 1986. godine do danas pčelarim sa velikim brojem košnica (100-200) društava. Pčelarim sa suprugom Marijom, koja je dobitnica priznanja ,,Kraljica meda'' 1996. godine na Festivalu meda u Novom Sadu.

Autorov članak

JOVANOVIĆ KRISTINA – TINKA 
(1916 – 1993)

Kristina Jovanović je rođena 1916. godine u Gardinovcima, opština Titel, Vojvodina. Pčelarstvom se počela baviti sasvim slučajno. Udala se 1932. godine za Crnjanski Danila, i kada im je sin Đorđe, za prvi rođendan, 1933. godine dobio na poklon jednu košnicu od jednog pčelara u Gardinovcima, zainteresovala se za pčele i počela pčelariti. Pčelarila je sa Danilom do 1942. godine, kada je na Božić streljan u raciji, tako da je ostala udovica u 24. godini.
Posle Drugog svetskog rata završila je ekonomsku školu (večernju) u Novom Sadu, radila je kao šef računovodstva u Jodnoj banji u Novom Sadu. Udala se za Lazara 1946. godine, koga je uputila u pčelarstvo. Počeli su sa 10 košnica nastavljača, povećavali broj, i u periodu između 1975 – 1985. godine, imali su oko 100 košnica. Selili su se svake godine na Kelebiju, i na više paša u Srbiju…
U Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ učlanila se pristupnicom 19. februara 1973. godine, i na Osnivačkoj skupštini Društva izabrana je u Upravni odbor. Jedna je od 10 osnivača Društva pčelara ,,Jovan Živanović“ u Novom Sadu.
Prisustvovala je pčelarskim kongresima u Budimpešti, Atini, Moskvi i Pragu, gde je putovala sa suprugom Lazarom. Kod njih su se okupljali mnogi pčelari, podučavali mlađe i neiskusnije.
Na svečanoj sednici Društva ,,Jovan Živanović“ u Novom Sadu, juna 1974. godine, u Sali Skupštine opštine Novi Sad povodom 75. godišnjice pčelarstva u Srbiji, Kristini je uručeno priznanje – Ukazom predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, dobila je odlikovanje Orden rada sa srebrnim vencem.
Od Predsedništva Društva pčelara ,,Jovan Živanović“ februara 1985. godine dobila je Pohvalnicu, za doprinos u pčelarstvu.
Pčelarila je sa suprugom do 1985. godine, a kada je preminuo, nastavila  je sama do kraja života. U 77. godini, nedelju dana pred smrt, pregledala je svoje pčele, pitajući se glasno šta će biti sa njima…
Pošto Kristinin sin Đorđe nije bio zainteresovan za pčelarstvo, iako im je pomagao oko tehničkih stvari, u pčelarstvo je uputila prvog supruga svoje unuke Kristine, Dr Atilu Čegeri, koji je poštovao njeno iskustvo i ljubav prema pčelama, i odlaskom u Suboticu, odneo je jedan deo njenih košnica i nastavio pčelarenje. Pčelari sa 10 – 15 košnica, što ga odmara posle napornog hiruškog posla.

Zorica Korica Aćimović

JOVANOVIĆ LAZAR 
(1920 – 1985)

Jovanović Kristina Tinka i LazarLazar Jovanović je rođen 1920. godinr u Gardinovcima, Opština Titel, Vojvodina. Završio je srednju podoficirsku školu u Petrovaradinu, radio je kao referent i ATPV – međunarodna špedicija. Kada se vratio iz zarobljeništva, 1946. godine ženi se Kristinom, koja ga upućuje u pčelarstvo. Počeli su sa 10 košnica nastavljača, povećavali broj, i u periodu između 1975 – 1985. godine, imali su oko 100 košnica. Selili su se svake godine na Kelebiju, i na više paša u Srbiji.
Prisustvovao je pčelarskim kongresima u Budimpešti, Atini, Moskvi i Pragu, gde je putovao sa suprugom Kristinom. Kod njih su se okupljali mnogi pčelari, podučavali mlađe i neiskusnije.
Lazar je bio ovlašćeni pregledač pčela, član Predsedništva Društva. 1981. godine, držao je pčelarima predavanja na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Bio je pretplaćen na više pčelarskih listova, a pošto je znao nemački jezik, prenosio je slušaocima iz Evrope novine u pčelarstvu. Pčelario je sa suprugom Kristinom i drugovao sa mnogim pčelarima do kraja života.
Od Društva pčelara ,,Jovan Živanović“ dobio Pohvalnicu 1983. i 1984. godine.

Zorica Korica Aćimović

MILOVAN (MILO) JOVOVIĆ

Milovan Milo JovovićRođen je 1929. godine u Danilovgradu, gde je završio Osnovnu školu. Sa svojom porodicom, 1945. godine, doselio se u Crvenku, u kojoj je završio automehaničarski zanat a zatim se doškolovao za nastavnika. 
Zaposlio se u Srednjoj poljoprivrednoj mašinskoj školi u Crvenki. Godinama je predavao predmete- motori i motorna vozila, poljoprivredne mašine i eksploatacija poljoprivrednih mašina. U to vreme je pored drugih aktivnosti, učestvovao i u uzgoju pčela, kada je kao član pčelarske porodice u starom kraju, proširio svoja znanja o pčelarstvu. Bio je prvi sekretar i blagajnik društva pčelara u Crvenki, čiji je i danas član. Tada je uspostavio veliki broj poznanstava sa iskusnim pčelarima iz Vojvodine, koje je angažovao za predavanja u Crvenki, a i sam je održao mnoga, pored Crvenke, Bačke Palanke, Bača, Sivca i Beočina, čija su ga društva proglasila počasnim članom. Sve to je radio volonterski.
Milo, kako ga mnogi zovu, je vredan, odgovoran i marljiv čovek, zaljubljenik u pčelarstvo koji i dan danas uči, rezmenjuje mišljenja i čita literaturu. Kao takav je stekao širok krug prijetelja i poštovalaca za koje je njegova kuća uvek otvorena. Oni posebno cene njegovu reč i volju da pomogne i posavetuje. Mnogim pčelarima je poklonio svoje košnice ili matice. Na pčelarskim pašama uvek je okružen pčelarima.
1988. godine doseljava se u Novi Sad, gde provodi penzionerske dane, pa se kao poznati pčelar i aktivista uključuje u društvo ,,Jovan Živanović''. Odgovorno je prihvatao mnoge zadatke oko organizovanja društva, Festivala meda i Savetovanja pčelara. Više godina je predsednik komisije za obilazak bolesnih i iznemoglih pčelara. Kao plemenit čovek nikad nije izostao ni iz jedne humanitarne pčelarske akcije a posebno u pomoći školama, domovima i obolelima. Poklanjao je pčelinja društva, pored prijatelja, Poljoprivrednoj školi u Futogu, Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu i drugima, a svoj najdraži eksponat košnicu ,,Đerzonku'' poklonio je Muzeju pčelarstva ,,Jovan Živanović'' u Sremskim Karlovcima. Pčelario je sa većinom tipova košnica, a prosečno sa 60-80 društava, što zbog narušenog zdravstvenog stanja smanjuje.
Svoju ljubav prema pčelarstvu preneo je i na svog 14 godišnjeg unuka. Pobornik je selećeg pčelarstva i dobijanja matica iz rojevog nagona, što je i pisac ovih redova od njega usvojio.
Milov stan, u novosadskom naselju Telep krasi veliki broj priznanja, zahvalnica, medalja i povelja kao i zlatna značka ,,Zaslužni pčelar'' SPOS-a iz 1999. godine.
Milo pčelari iz zadovoljstva i ljubavi prema pčeli. Veoma je skroman čovek, ne želi da se eksponira, pa je tek posle dosta molbi i nagovaranja ispričao par podataka iz svog života, što smatram da je manji deo njegove pčelarske biografije.

Velimir Laličić

KOKOTOVIĆ ILIJA 
(1917 – 2006)

Kokotović Ilija je rođen 1917. godine u Lici (Hrvatska). Kao dete sa porodicom je došao u Zrenjanin. Radio je u MUP-u, a zbog posla preselio se u Novi Sad 1949. godine. Bavio se aktivno streljaštvom, bio je funkcioner SOFK-e, a jedno vreme je bio predsednik Streljačkog saveza  Vojvodine. U MUP-u 1966. godine, ostvaruje punu penziju i počinje da se bavi pčelarstvom, najpre kao hobijem, da bi to preraslo u vrlo ozbiljan i unosan posao.

Počeo je da pčelari sa košnicama tipa pološke, ali ih ubzo zamenjuje AŽ košnicama, koje zadržava do kraja bavljenja pčelarstvom. Nakon 10 godina bavljenja pčelarstvom, kao pešak, 1976. godine kupuje kamionsku prikolicu na koju postavlja košnice, što mu omogućuje intenzivniji obilazak i veći broj pčelarskih paša, tako da je koristio do 3 bagremove paše. Pčelario je u Bačkoj Palanci, Subotici i Fruškoj Gori, zatim se selio na Cer, Batočinu i Zagubine, Kostajnicu, Dvor na Uni (Banija, Hrvatska). Na pčelinju pašu vresak na Glamočkoj visoravni (BiH) odlazi jednom ,,ali to je bilo za pmaćenje“.
Osamdesetih godina pčelarski posao iz hobija postaje porodičan posao. Pridružuju mu se sin i zet, koji prave zasebne autobuse sa košnicama, tako da su imali i do 160 proizvodnih košnica.

U Društvo pčelara, pristupnicom se učlanio 19. februara 1973. godine, kada ke imao 40 košnica pčela. Na Osnivačkoj skupštini je izabran u Upravni odbor Društva, i od tada je aktivno učestvovao u radu Društva, a uz to pomagao je mladim pčelarima u radu na pčelinjacima, obučavajući ih da koriste savremene metode pčelarenja.
Od Društva je dobio više priznanja, među kojima su najznačajnija – Zahvalnica 1983. godine za akciju ,,Tegla meda za izbeglice iz Republike Srpske Krajine“ i Zahvalnica 2001. godine za organizaciju Festivala meda u Novom Sadu.

Zorica Korica Aćimović

RADOVAN-AGA MARKOV

Radovan Aga MarkovRadovan-Aga Markov, diplomirani politikolog u penziji, rođen 1935. gdoine. Svoj prvi roj dobio u leto 1947. godine. Pčelar i pčelarski pisac. U ranoj fazi pčelario pološkim košnicama, kasnije i danas osmookvirnim LR košnicama. Jedan od prvih proizvođača matične mleči u Vojvodini a komercijalno se bavio i proizvodnjom i selekcijiom matica. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa ,,Pčelar'', uređivao pčelarske strane revije ,,Dobro jutro''. Jedan od inicijatora i osnivača novosadskog pčelarskog društva ,,Jovan Živanović'' i Saveza pčelarskih organizacija Vojvodine. Pasionirani sakupljač pčelarske literature i tvorac najveće privatne pčelarske biblioteke u nas. Nosilac najviših pčelarskih priznanja, među kojima:
– Počasni član Društva pčelara ,,Jovan Živanović'' iz Novog Sada;
– Medalje Saveza pčelarskih organizacija Srbije ,,Zaslužni pčelar'';
– Zlatne medalje Saveza pčelarskih organizacija Srbije ,,za sopstveni, na nauci zasnovan savremeni metod proizvodnje i selekcije matica'';
– Povelje Saveza pčelarskih organizacija Jugoslavije za zasluge ostvarene u radu u organima Saveza pčelarskih organizacija Jugoslavije i pčelarskih organizacija republika i pokrajina – na razvoju savremenog pčelarstva Jugoslavije.
Propagira, i na svom pčelinjaku praktikuje isključivo organsko pčelarenje.

Autorov članak

NIKOLA MOJIĆ

Nikola MojićRodio se u fruškogorskom selu Stari Rakovac 1914. godine, gde se bavio zemljoradnjom. Rano je ostao bez majke, pa je kao najstariji, uz oba brata i bolesnog oca bio nosilac poslova u kući. U predratnom periodu prihvatio komunističke ideje, pa je početak II. Svetkog rata dočekao kao aktivista. U februaru 1942. godine sremske ustaše ga hapse, odvode u Sremske Karlovce gde ga prebijaju i muče tražeći da oda drugove. Kao čovek od reči smatrao je da je bolje da ga ubiju nego da izda. Marta 1942. godine, prilikom utovara materijala, za NDH, na železničkoj stanici, uspeva da pobegne, domogne se fruškogorskih sela i stiže u Stari Rakovac, otkopava sakrivenu pušku i na Testeri se priključuje partizanima. U Bosni postaje komesar čete, odakle se, po zadatku vraća u Srem na dužnost Sekretara sreskog komiteta KPJ za Sremske Karlovce.
Posle II. Svetskog rata i uvođenja činova u JNA, dobija čin majora. Od kraja 1944. do 1972. godine obavlja dužnost direktora Kamenoloma u Starom Rakovcu, koji osavremenjuje, uvodi mehanizaciju i motorizaciju i od godišnjeg kapaciteta 125 000 m3 proizvoda, dovodi ga na 1 000 000 m3.
Nikola je nosilac Spomenice borca od 1941. godine.
Odlaskom u penziju 1972. godine odlučuje da se posveti pčelarstvu, kupuje alat i formira stolarsku radionicu gde izrađuje prve AŽ košnice. Kupuje kamion a zatim i šleper u koji ugrađuje blizu 100 košnica, oprema ga tankovima za med, agregatom za struju, ležajevima, šatorom i tendom, tako da je sa prikolicom, imao najbolju pčelarsku opremu u Vojvodini a možda i šire. Išao je na pčelinje paše širom SFRJ (od Vojvodine i Srbije, preko Bosne do Like i Banije). Godišnje je prodavao preko 10 tona meda, uglavnom slovenačkim firmama.
Kao radoznao čovek i vredan pčelar proučavao je pčelarsku literaturu i inovirao mnoge stvari od pološki sa duplim zidovima i umetnutim stiroporom (u kojoj pčele zimi nisu vezane isključivo za klupko) do zaokretanja košnica za 180 stepeni, što je tada malo ko radio u SFRJ.
Nikola se, među prvima, uključio u Društvo ,,Jovan Živanović'' i kao delegat prisustvovao pčelarskim manifestacijama i kongresima. Na kraju pčelarske karijere primio je odlikovanje ,, Napredni pčelar Jugoslavije'' 1989. godine, kad zbog lošeg zdravstvenog stanja ostavlja pčelarstvo i rad u radionici u kojoj je napravio preko 300 košnica raznih tipova. Sada živi u Novom Sadu.

U Novom Sadu
februara 2006.
Velimir Laličić

ROBERT PAST

Robert PastRođen je 1931. godine u Novom Sadu. Po struci je grafički inžinjer. Radni vek je proveo u štamparijama ,,Zmaj'' i ,,Forum''. Počeo je da pčelari 1982. godine.
Po prirodi je marljiv, vredan i odgovoran. Kao zaljubljenik u pčelarstvo, a u cilju ličnog doprinosa njegovom razvoju, 1996. godine prihvatio se organizovanja škole za pčelare početnike, koju vodi vrlo uspešno. Za sve protekle godine izradio je preciznu evidenciju polaznika koju stalno dopunjava. U predavanjima uključuje i druge iskusne pčelare iz društva.
Nastavu izvodi vrlo moderno služeći se šemama, crtežima, pregledima, slajdovima i delovima raznih tipova košnica. Taj posao radi iz ljubavi prema pčelarstvu i bez nadoknade. Obučio je više stotina pčelara.
Aktivno je učestvovao u organizaciji Festivala meda u Novom Sadu a par godina je bio i sekretar društva. Objavio je nekoliko članaka, iz oblasti pčelarstva, u časopisu ,,Pčelar''.
Dobitnik je više priznanja među kojima je ,,Zaslužni pčelar''.

Velimir Laličić

ANĐELKO POPIĆ

Anđelko PopićRođen je u Kuli maja 1936. godine, gde je završio osmogodišnju školu a zatim Školu učenika u privredi – dimničarski smer. Kao vredan i ozbiljan majstor posle dugogodišnjeg rada, polaže za VKV kvalifikaciju. Radni vek je završio kao direktor preduzeća ,,Dimničar'' u Novom Sadu. Od 01.08.1998. je penzioner.
Počeo je da pčelari 1949. god., kada je od oca dobio jedno društvo i praznu košnicu. Radio je sa svim tipovima košnica. Pčelari seleći, pa je tako obišao sve paše u Vojvodini i Srbiji a stigao i do Like. Uvek je uz njega bila supruga Danica koja je takođe vrstan pčelar, pa je 2005. godine na Fetivalu meda u Novom Sadu proglašena za ,,Kraljicu meda''.
U tajne pčelarstva uputio je i svoje sinove Dušana i Đorđa koji su mu velika pomoć u radu. 
U svom poluvekovnom pčelarstvu postizao je izvanredne rezultate u prinosima, što mu je, uz mnogo rada donosilo i solidne prihode. Pčelario je najviše sa 190 društava a sada ima autobus sa 65 i paviljon sa 40 košnica.
Dolaskom u Novi Sad (1955. god.) uključio se u organizovani rad železničarskog pčelarskog društva, čiji je predsednik bio dve godine a zatim postaje jedan od osnivača Pčelarske zadruge 1962. godine, na čijim temeljima se formira Društvo pčelara ,,Jovan Živanović''. 1981. godine bio je predsednik Predsedništva, zatim više godina član Izvršnog odbora i član raznih komisija, što je i danas.
Dao je veliki doprinos u organizovanju novosadskih Festivala meda i stalni je učesnik dobrotvornih akcija darovanja meda u humane svrhe. Kao iskusan pčelar završio je kurs za prepoznavanje pčelinjih bolesti u Subotici, 1969. godine.
Za svoj dugogodišnji i uspešni rad dobio je više priznanja među kojima Diplomu ,,Zaslužni pčelar'' (1974. god.), Diplomu PSJ ,,Jovan Živanović'', Povelju Festivala meda i počasni član Društva pčelara ,,Lipa'' u Beočinu. Njegove vitrine krase i bronzana, srebrna i zlatna plaketa Društva pčelara ,,Jovan Živanović''. Februara 1974. godine dobio je Diplomu za izuzetan doprinos i zalaganje za razvoj pčelarstva u SFRJ od grada Beograda.
Obzirom na godine života, još je dobrog zdravlja i veoma aktivan u Društvu tako da izvršava sve zadatke i jedan je od njegovih oslonaca.
Anđelko kaže da je pčelama zahvalan za dobru kondiciju i da je uživajući u pčelinjim proizvodima, više od pola veka, očuvao svoje zdravlje.

Velimir Laličić

STANISAVLJEV SAVA

Stanisavljev ing. Sava je rođen 1924. godine. Živeo je u Novom Sadu. Radio je u SIZ-u za poljoprivredno-prehrambenu industiriju, SAP Vojvodina. Pčelarstvom se počeo baviti 1976. godine, kada je imao oko 15 LR košnica. Izabran je za delegata Društva u Savezu pčelarskih organizacija SAP Vojvodine, na dužnost sekretara Izvršnog odbora, 1979. godine (u zapisnicima se spominje Stanisavljev i Stanisavljević Sava, a u razgovoru sa starijim pčelarima nije se došlo do preciznijih i širih podataka o pčelarau…).

Zorica Korica Aćimović

ĐORĐE STANOJČIĆ

Stanojčić ĐorđeRodio se 1924. godine u Ležimiru, na Fruškoj gori. Učesnik je NOB-a od 1942. godine, iz koje izlazi kao oficir JNA. Zbog teške bolesti, i troipogodišnjeg lečenja penzionisan je u činu kapetana, krajem 1952. godine.
Završio je Gimnaziju i tri godine Pravnog fakulteta koji je napustio zbog bolesti.
Po savetu lekara, odlučio je da što više vremena provodi u prirodi, pa je 1969. godine počeo da pčelari, svestan da je fizička aktivnost jedna od boljih zdravstvenih terapija.
Počeo je sa tri društva da bi posle par godina stigao do stotinak. Za svo to vreme marljivo je izučavao pčelarsku literaturu. Prva knjiga bila mu je ,,Pčelovodstvo'' od Bliznjuka i Ščerbina. Poznavanje ruskog jezika mu je omogućilo da koristi izvornu literaturu i prevodi mnoge tekstove za ,,Pčelar''. Posle toga počinje da objavljuje svoje članke u časopisima: ,,Pčelar'' , ,,Dobro Jutro'' , ,,Mađar So'' , ,,Matica'' iz Niša, ,,Poljoprivredni kalendar'' i dr. Napisao je veliki broj tekstova za Savetovanja pčelara i Festivale meda u Novom Sadu.
Ukupno je objavio preko 180 članaka. Održao je više predavanja u Beogradu, Novom Sadu i drugim mestima Vojvodine.
Odlikuje ga upornost i preciznost u svakom poslu, što je omogućilo da pronikne u mnoge tajne pčelarstva.
Do pre par godina imao je veliku pomoć svoje supruge Cvete, posebno u proizvodnji mleča, u čemu su bili vrhunski majstori. Posle njene smrti pčelari sa smanjenim brojem društava, ali se još uvek ne odriče rada na pčelinjaku, proučavanja literarure i proizvodnje mleča.
Nosilac je Diplome i Povelje SPOS-a i Zlatne medalje – ,,Zaslužni pčelar''.

U Novom Sadu 2006. 
Velimir Laličić

IMBRONOVIĆ LJUBIŠA

Imbronović LjubišaImbronović Ljubiša je rođen 1911. godine u svešteničkoj porodici u Padeju, kod Novog Kneževca. Osnovnu školu je zabršio u Padeju, gimnaziju u Kikindi i Zrenjaninu, a pravni fakultet završio je u Beogradu 1939. godine.
Pčelarstvom se počeo baviti posle završene velike mature, odnosno1932. godine. Od sterijeg brata dobio je jedno pčelinje društvo, počinje da pčelari sa pološkama, pa sa nastavljačama. Sa svoja dva brata pčelario je sa oko 60 LR košnica do dolaska u Novi Sad 1950. godine. TU upoznaje mnoge pčelare i razmenjujući pčelarska iskustva, stiče šira znanja iz ove oblasti, ali istovremeno sa ruskog jezika  prevodi pčelarsku literaturu i svoje znanje koristi kao predavač pčelarima na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. U najboljim godinama pčelarenja imao je i preko 100 košnica. Najviše je pčele selio na bagremovu pašu u okolini Bačke Palanke i Bača, Deliblatske peščare i Subotice, a na pašu lipe selio je pčele u Srem. Povremeno je pčelario po široj Srbiji, na vresak na ostrvo Hvar, zatim u Bosnu u mesto Rore. Sarađivao je sa Beogradskom pčelarskom zadrugom i nekim zadrugama iz Srbije, zatim sa poznatijim pčelarima Borom Živanovićem, Panian Stankom, Cimerman Štefkom, Radojčin Vasom itd.
Šezdesetih godina prošlog veka, pčelari Novog Sada su podnosili zahteve Novosadskoj banci za kredit da bi kupili pčele, košnice i opremu. Kao sekretar Novosadske (Narodne) banke obrazlagao je zahteve, a Upravni odbor Banke, na čelu sa Ištvanom Boršošom odobravao je kredite. Kredite su mnogi vraćali u medu preko Pčelarske zadruge. Kada je u Sloveniji propalo preduzeće ,,Agromel“, 12.000 košnica se našlo na licitaciji. Novosadski pčelari su slovenačke LR košnice otkupljivali pomoću kredita koji su dobili od banke u kojoj je radio.

Bio je dugogodišnji predsednik Centralnog pčelarskog udruženja Vojvodina u Novom Sadu. Na godišnjoj skupštini toga društva, februara 1969. godine, posebno se zalagao ,,da se CPU Vojvodina učlani u Društvo pčelara Srbije, a posredno ili neposredno u Savez pčelarkih organizacija Jugoslavije“. Takođe se zalagao da pčelari Vojvodine zahtevaju ubrzano donošenje zakona o pčelarstvu i da svaka podružnica predloži određeni broj pčelara za pregledače pčela.
Zalagao se za masovnije učlanjivanje pčelara u novu Pčelarsku zadrugu, koja je 1965. godine osnovana u Novom Sadu. Međutim, zadruga je došla u vrlo tešku situaciju zbog prinudne likvidacije Građevinskog preduzeća ,,Delta“ iz Novog Sada iz koga je Pčelarska zadruga imala velika potraživanja i nije uspela da naplati prouzrokovanu štetu. Pčelarska zadruga je 1972. godine likvidirana licitacionim postupkom.
U Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ se učlanio sa pristupnicom 19. februara 1973. godine, a već 1974. godine učestvuje u osnivanju SPOV-a, čiji je bio predsednik. Bio je član Komisije za izmenu i dopunu Statuta Društva (1978). Dobio je više priznanja, među kojima je i Zlatna medalja – Zaslužni pčelar.

Zorica Korica Aćimović

KOJIĆ IVAN 
(1927 – 1998)

Kojić IvanKojić Ivan je rođen 1927. godinr u Aradcu, opština Zrenjanin. Radio je kao VKV bravar u Osnovnoj školi Vladimir Nazor, u Novom Sadu. Živeo je u Petrovaradinu. Pčelarstvom se počeo baviti 1968. godine. Pčelari ga pamte po tome što je drugima činio usluge praveći satne osnove. U Rduštvo se pristupnicom učlanio 5. marta 1973. godine. Predsedništvo Društva mu je februara 1988. godine dodelilo novčanu nagradu od 80.000 dinara na ime zalaganja na dužnosti blagajnika za 1986/87. godinu, a za unapređenje rada Društva iste godine, kao nagradu dobio je knjigu sa zahvalnicom.
Za uspešan blagajnički rad u 1988. godini, januara 1989. godine dobio je novčanu nagradu od 100.000 dinara. Pčelarstvom se bavio preko 30 godina.

Zorica Korica Aćimović

DR LUKA KOLAROVIĆ
(1925 – 2008)

Dr Luka KolarovićOd ranog detinjstva, uz oca pčelara, zavoleo je pčelinju pesmu, čiji su mu zvuci od uvek odzvanjali u ušima, iako je 22. februar bio vlažan i tmuran dan. Kad smo počeli razgovor o pčelama u očima mu se pojavio poseban sjaj, iako je lice bilo bledo.
Samostalno je počeo pčelariti 1965. godine pološkama a onda LR košnicama. Pored svog napornog posla (hirurg) gajio je do 50 društava i selio po čitavoj Vojvodini, držeći se principa da za ljubav nema cene. Naprotiv, rad na pčelinjaku davao mu je snagu i nadahnuće za posao i druge aktivnosti, kojih nije bilo malo. Kao visoki intelektualac i humanista nije žalio truda da postigne što više i što bolje na svim poljima svoje delatnosti.
Rodio se u pitomim Sremskim Karlovcima 1925. godine, u kojima je proveo osamdeset godina rada i uspešnog života, uz prijatelje i pčele, koje nije zapostavio ni danas kad se, zbog bolesti, vrlo naporno kreće.
Dr Luka je učesnik NOB-a, posleratne izgradnje i obnove zemlje i iznad svega zaljubljenik u pčelarstvo, zato nije ni čudo što u kući ima bogatu pčelarsku biblioteku u kojoj ima mnogo pčelarski rariteta. Rekao bih da je doktorirao i pčelarstvo, što je pokazao pišući veliki broj članaka i držeći predavanja u svim krajevima bivše SFRJ.
Jedan je od osnivača Društva pčelara ,,Jovan Živanović'' u Novom Sadu, a zatim sekretar i predsednik. Bio je predsednik SPOV-a, inicirao martovska Savetovanja SPOV-a kao jedne od najznačajnijih manifestacija pčelarstva u Vojvodini u čijem je organizacionom odboru uvek bio dragocen član. Takođe je bio član predsedništva SPOS-a i uredništva časopisa ,,Pčelar''. Sada je počasni predsednik SPOV-a.
1975. godine bio je nosilac organizovanja manifestacije ,, 100 godina racionalnog pčelarstva u Srbiji'' i izložbe o utemeljivaču Jovanu Živanoviću – ocu srpskog pčelarstva.
Ograničeni prostor mi ne dozvoljava da nabrojim sve njegove uspešne aktivnosti koje nikad nije odbijao, zato mi ne zamerite.
Za svoj dugogodišnji i nesebični rad, na raznim poljima delatnosti, primio je veliki broj pohvala, nagrada, diploma i ordena među kojima Orden rada sa srebrnim zracima, Orden zasluga za narod istog ranga, srednja plaketa JNA, ,, Zaslužni pčelar Jugoslavije'' i mnogih drugih.
Njegova blaga narav, nenametljivost i enciklopedijsko znanje, plene sagovornike i prijatelje, tako da je postao, čovek za ugled i poštovanje.

U Sremskim Karlovcima
22.02.2006.
Velimir Laličić

LEČIĆ Mihajla SIMO
(1921 – 2005)

Lečić SimoRođen je 1921. god. u Trebinju, a 1923. god. kolonizacijom solunskih dobrovoljaca i njihovih porodica sa roditeljima se nastanjuje u selu Mišićevu kraj Subotice. U Subotici završava Srednju školu i potom se zapošljava u poreskoj upravi gde radi do početka II. Svetskog rata. Nakon boravka u logoru Barc u Mađarskoj, porodica je izbegla u Veliko Gradište, gde Simo pristupa NOB. Posle završetka rata ostaje u vojnoj službi kao oficir JNA sve do 1963. god. kada se penzioniše i trajno nastanjuje u Novom Sadu. Nakon penzionisanja iste te godine, pocinje da pčelari.
Sredinom 60-tih godina imenovan je ispred Pčelarske Zadruge Novog Sada zajedno sa Ljubišom Imbronovićem i Stankom Panijanom u komisiju za nabavku LR košnica i tada boravi u Sloveniji nekoliko dana radi priprema za prevoz košnica u N. Sad. U to vreme je inače rasformirana pčelarska zadruga u Sloveniji i vršena prodaja košnica.
Tom prilikom su organizovali prevoz više hiljada LR košnica u N. Sad, što je predstavljalo veliki podsticaj za razvoj pčelarstva jer su košnice davane na kredit.
Tokom dugogodišnjeg pčelarenja zajedno sa suprugom Koviljkom obilazi mnoge predele po Srbiji i širom Vojvodine.
Tokom 42 godine bavljenja pčelarstvom zapčelario je mnoge pčelare, kojima je nesebicno pružao pomoć kako savetima tako i praktično, te danas ovi pčelari imaju oko 1200 košnica.
Dugi niz godina je imao člansku kartu broj 1. udruženja pčelara.
Za svoje angažovanje u oblasti pčelarstva primio je više zahvalnica, diploma i povelja od strane udruženja pčelara ,, Jovan Živanović'' i SPOV-a, a 1996. god. proglašen je počasnim članom Društva pčelara ,,Jovan Živanović''.

Mihajlo Lečić

MRKIĆ NIKOLA 
(1926 – 2006)

Mrkić NikolaMrkić Nikola je rođen 1926. u Veterniku kod Novog Sada. Po struci je bio saobraćajni tehničar. Radio je na železničkoj stanici kao otpravnik vozova u Novom Sadu i kao šef stanice u Futogu, zatim opet na železničkoj stanici u Novom Sadu, na poslovima u službi društvenog standarda. U penziju je otišao sa 41 godinom rada na železnici (1981). Pčelarstvom se počeo baviti oko 1950. godine. Pripadao je Železničkom pčelarskom društvu u Novom Sadu, obavljao je i sekretarski posao. Pčelario je oko 50 godina. Najviše je radio sa pološkama, vrlo brzo je prešao na AŽ košnice i do kraja radio sa njima. Posle odlaska u penziju u potpunosti se posvetio pčelarstvu, a bilo je perioda kada je imao i preko 120 košnica.

U radu mu je pomagao sin Đorđe (1962), koji ima oko 300 košnica pčela, prenoseći porodično tradicionalno pčelarenje na svoje potomstvo. Međutim, aktivan je i u Društvu…

Zorica Korica Aćimović

PANIAN STANKO 
(1914 – 2003)

Panian StankoPanian Stanko je rođen 1914. godine u Petrovaradinu. Po zanimanju je bio trgovac, ali se veoma kratko bavio trgovinom, jer se opredelio za pčelarstvo, kojim se počeo baviti 1930. godine. Prvu košnicu kupio od Urbana Topalovića za 200 dinara (1 roj) 1931. godine, i uzimio 1 kom. (amerikanka) sa dosta meda. (iz njegovog dnevnika), 1932. godine kupio 3 roja iz Karlovaca, 1933. kupio 6 kom. Standard košnica, uzimio 8 kom… itd. Selio se prvi put u Suboticu na bagrem i Temerin 1938. godine. Može se reći da je svoj pčelarski život proveo putujući sa košnicama, aktuelnim prevoznim sredstvom. Sa njim je putovala i radila sve poslove oko pčela supruga Zagorka.
Bio je član Centralnog pčelarskog udruženja Vojvodina od 1946. godine, a 1947. je dobio Uverenje za pohađanje praktičnog tečaja koji je kao slušalac stekao pravo da može biti rukovodilac pčelinjaka. Tečaj je organizovalo CPU Vojvodina u Novom Sadu, a nastavnici su bili poznati pčelari: Milivoj Bugarski, Nedeljko Divac i Andrija Mudroh. Sekretar CPU Vojvodina bio je Vladimir Višošević.
Selio se po Bačkoj do 1947, a avgusta 1947. godine otputovao je prvi put u Dalmaciju i Liku, da izvidi pašu. Košnice je povećavao, seleći je unapređivao pčelarski rad: Na primer, 1949. god. Selio: Biokovska župa, Bosna, Split (sa dva kamiona), Kisač, opet Pelješac, Hvar. 1950: Hvar, Ploče, Neretva, Bosna, Slovenija, Lika (Medak), Hvar, Split, Petrovaradin. Osamdesetih godina imao je preko 100 košnica i nastavljajući sa radom došao je do 300 košnica. Na Hvaru je pčelario preko 20 godina… Pčelarstvom se bavio zbog ljubavi prema prirodi i pčelai, ali pčelarenje mu je donosilo i znatni prihod. Najunosnija je bila 1963. godina, kada je sakupio znatnu količinu meda od vreska. Sa njim se sa 200 košnica selio i Štefan Cimerman, pčelar iz Petrovaradina, Janko Privizer, pčelar iz Kisača, kao i drugi pčelari. Uredno je vodio pčelarski dnevnik od 1931. godine, kada, gde i sa kime se selio, na koju vrstu bilja i kako je medilo, već prema vremenskim uslovima.

Na Godišnjoj skupštini CPU Vojvodina, 1969. godine, biran je u Upravni odbor i Kandidacionu komisiju. CPU Vojvodina je tada imalo 24 podružnice u Vojvodini.
Pristupnicom se učlanio u Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ Novi Sad, 19. februara 1973. godine. Jedan je od 10 osnivača i na Osnivačkoj skupštini 1973. izabran je za podpredsednika Upravnog odbora Društva pčelara ,,Jovan Živanović“ u Novom Sadu.
Bio je član Upravnog odbora (1978.) i član Predsedništva Društva (1981.). Bio je učesnik, izlagač i član Uprave Sajma pčelarstva i sajamske pčelarske berze na IV. Međunarodnom specijalizovanom sajmu pčelarstva (prva Evropska pčelarska berza) – Prvi Sajam pčelarstva Evrope u Somboru 1981. god. Kao član Uprave tog sajma govorio je o perspektivi medonosne paše u SAP Vojvodini.
Posećivao je i druga okupljanja pčelara, naročito u Beogradu (Dom sindikata, Dom Pionira, Tašmajdan). Uz njega je neprekidno sve pčelarske poslove radila supruga Slavica. Na pčelarenje po čitavoj zemlji vodili su sina Vjekoslava (Stanka), danas aktivnog pčelara, koji je nastavio porodičnu tradiciju.

U svom dugogodišnjem pčelarenju dobio je bezbroj priznanja, među kojima su najznačajnija:
Orden rada sa srebrnim vencem – Napredni pčelar Jugoslavije
Srebrna medalja SPO Beorgad, 1978.
Tri zlatne medalje SPO Beograd, 1982., 1984., 1984.
Srebrna medalja SPO Beograd, 1978., 1984., 1984., 1984.
Srebrni novčić sa likom Josipa Broza Tita, predsednika SFRJ, Sombor, 1984.
Pehar – P.S. sajam pčelarstva, Sombor, 1984. – šampion sajma.
Bronzana medalja Apiflora, izložba Cveće i pčele 1985.
Diploma na Međunarodnom sajmu pčelarstva u Jugoslaviji, Sombor, 1986.
Pohvalnica, 1988. za uspeh na privatnom pčelinjaku
Dve bronzane medalje na Festivalu meda u Novom Sadu, 1996., 1997.
SP Pčelar XX veka –Vojvodina, Svetski sajam pčelarstva i svcetska pčelarska berza, Baden bie Wien, od 20-22. X. 2000. god.
Povelja SPOS-a u znak priznanja za aktivnosti i zasluge u razvoju naprednog pčelarstva, 1983. god.
Diploma za učešće na Savjetovanju pčelara, Zagreb, 1983. i 1984. (kao predavač)

Više Diploma, Pohvalnica, Zahvalnica itd. lokalnog i šireg područja i značaja.

Zorica Korica Aćimović

PAPUGA ĐURA 
(1925 – 2004)

Papuga Đura je rođen 1925. godine u Kucuri, opština Vrbas, Vojvodina, gde je završio osnovnu školu, srednju trgovačku je završio u Vrnjačkoj Banji, a višu trgovačku u Novom Sadu. Bio je učesnik NOR-a, član SUBNOR-a. Radio je u trgovinskom preduzeću ,,Progres“, zatim u prodavnici ,,Torpedo“ i kao komercijalista u ,,Lovotursu“ u Novom Sadu. Pčelarstvom se počeo baviti 1948. god a osamdesetih godina prošlog veka imao je 40 – 50 LR košnica. U Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ učlanio se pristupnicom 19. februara 1973. godine. Bio je sekretar Upravnog odbora Društva od marta 1979. do 1980. god. Kao sekretar se zalagao za opremanje prostorije Društva, jer je u vezi sa tim bilo dosta problema. Bio je član Komisije za zajedničku imovinu i materijalno poslovanje, član Komisije za suzbijanje i lečenje bolesti pčela, ovlašćeni pregledač pčelinjih zajednica (1978.) i član Komisije za privredna kretanja. Osamdesetih godina prošlog veka, proizveo je 4.000 sadnica bagrema od semenja koje je Društvo nabavilo preko Škole u Čurugu, a za potrebe Društva. Bilo je perioda kada je imao i preko 120 pčelinjih društava.. Zbog bolesti smanjivao je broj društava, ali se pčelarstvom bavio do kraja života. U poslu oko pčela su mu pomagali supruga Marija i zet Vladimir.

Zorica Korica Aćimović

PLAVŠIĆ JOVAN

Plavšić JovanPlavšić Jovan je rođen 1922. godine. Završio je gimnaziju (veliku maturu). Radio je kao komercijalni direktor Lovačke zadruge ,,Lovoturs“. Zastupao je firmu u Nemačkoj, baveći se ,,zelenom hranom“. Pčelario je od 1965. god. sa 35 LR košnica. U Društvo se učlanio 19. februara 1973. god., i jedan je od 10 osnivača Društva. Kao član prvog Upravnog odbora, izabran je za prvog sekretara Društva 1973. god. Marta 1974. god. izabran je za predsednika Upravnog odbora, odnosno Društva. Veoma aktivno se angažovao da se domaće tržište zaštiti od prekomernog uvoza meda, odnosno da se uvoz meda stavi pod kontrolu, da bi se na taj način povećala zainteresovanost za pčelarenje, za veću produktivnost, insistirajući na aktivnijem učešću SPOV-a, preko koga bi se to postizalo. Naglašavao je značaj naprednog pčelarenja na taj način što bi se kreditom nabavljale pčelarske prikolice koje omogućavaju brzo i efikasno prebacivanje sa jedne na drugu medonosnu pašu. Zalagao se za povezanost Društva sa privrednom komorom, štampom, radio televizijom, predstavnicima šumske uprave. Takođe se zalagao za omasovljenje Društva, iznoseći …da nije za veliku članarinu… Bio je predsednik Komisije za privredna pitanja i samoupravno sporazumevanje (1978), član Komisije za dodelu priznanja, izabran je za člana prvog Predsedništva Društva 1981. god. itd.

Zorica Korica Aćimović

PRIVIZER JANKO 
(1917 – 2004)

Privizer JankoPrivizer Janko je rođen 1917. godine u Kisaču kod Novog Sada. Bavio se poljoprivredom. Uz oca pčelara, koji je koristio đerzonke košnice, kao mali zainteresovao se za pčele i pčelarstvo, a intenzivnije se bavio pčelarstvom u okviru zemljoradnje od 1935. god. Bavio se stacionarnim pčelarstvom na salašu, zatim sa pološkama sa konjskom zapregom pčelario je u Sremu. Kada je došao u Kisač, povećao je broj košnica i selio je pčele na pašu železnicom, zatim brodom na ostrva Hvar, Brač, Šoltu i Šćedro. Na ruzmarinskoj paši na ostrvima ostajao je i preko zime. U proleće je selio pčele na vresak u Bosnu, Liku na heljdu i jelke u Sloveniju, bagrem u Makedoniju i na lipu i bagrem u Srbiju. Kada je kupio kamion, nastavio je sa selidbom sa 80 – 100 košnica (nastavljača) pčela. Pamtio je selidbu u Bosnu, kada zbog obimne paše pčela na vresku, nije imao više u šta da sipa med, ali i bolno osećanje kada mu je varoza uništila skoro sva društva. Uz njega je sve poslove radila supriga Anka. Pčelario je sa Panian Stankom iz Petrovaradina.
Bio je član Centralnog pčelarskog udruženja Vojvodina u Novom Sadu, a na godišnjoj skupštini tog udruženja, 18. februara 1969. god. u Novom Sadu, biran je u Radno predsedništvo. To je vreme u kome su pčelari nastojali da se ponovo aktivira ovo Uruženje, kao pčelarska organizacija, čiji je osnovni zadatak objedinjavanje i koordinacija celokupnog pčelarstva Vojvodine.
U Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ u Novom Sadu, se pristupnicom učlanio 29. februara 1973. god.i iste godine izabran za člana Upravnog odbora. Bio je član Predsedništva Društva (1981). Podučavao je mlade pčelare u Kisaču, ali je držao predavanja i na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Pčelarstvom se bavio preko 70 godina.

Kao uzoran poljoprivrednik i pčelar dobio je niz priznanja, među kojima su najznačajnija:
Diploma, Saveza poljoprivrednih komora FNRJ,1955., 1956.i 1959. god.
Diploma, Saveza pčelarskih organizacija SR Srbije, 1973. god.
Pohvalnica, Saveza pčelarskih organizacija SR Srbije, 1978. god.
Orden rada sa srebrnim vencem, 1974. god.
Diploma – ,,Tražimo najbolje pčelare Jugoslavije“- Savez pčelarskih organizacija Jugoslavije, 1974. god.
Diploma – Pčelarsko udruženje ,,Bačka“ Sombor, 1974. i 1980. god.
Zlatna Diploma, 1979. god.

Zorica Korica Aćimović

RADOŠEVIĆ ĐORĐE

Radošević Đorđe je rođen 1924. god. U Irigu kod Novog Sada, u zanatlijskoj porodici. U Irigu je učio osnovnu školu, u Sremskim Karlovcima nižu gimnaziju, a u Novom Sadu završio je srednju tehničku mašinsku školu. Učesnik je NOR-a od 1942. god. kada se priključio partizanima sremskog odreda. Posle rata bio je politički angažovan učešćem u SKJ od 1944, SUBNOR-u, SRVS, Narodnom frontu itd. Bio je direktor ili zamenik direktora u preduzećima ,,Ratar“, ,,Tehnometal“ i ,,Tehnogvožđar“.

Kada je penzionisan 1974. god. počeo se baviti pčelarstvom i tada se učlanjuje u Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ Novi Sad. Pčelario je sa 30 LR košnica, te je postepeno povećavo broj. Bio je sekretar Društva, ovlašćeni pregledač pčela (1978). Bio je predsednik Upravnog odbora (1980), predsednik SPOV-a, kao i član Upravnog odbora SPOS-a. Držao je predavanja za pčelare na Poljoprivrednim fakultetu u Novom Sadu i jedan je od inicijatora Savetovanja za pčelare. Od Društva pčelara ,,Jovan Živanović“, 1997. god. dobio je Pohvalnicu. Dobio je više priznanja za doprinose u pčelarstvu kao i titulu počasnog predsednika SPOV-a. Supruga Radmila, službenica PTT, se takođe bavila pčelarstvom.

Zorica Korica Aćimović

SEKULIĆ SAVA

Sekulić SavaSekulić Sava je rođen 1912. godine. Živeo je u Petrovaradinu. Pčelarstvom se bavio od 1933. godine. Imao je i do 150 LR košnica.
Bio je član Centralnog pčelarskog udruženja Vojvodina u Novom Sadu, a na Godišnjoj skupštini, 18. februara 1969. god. Izabran je u Radno predsedništvo i Upravni odbor ovog udruženja. U to vreme je ovo udruženje nastojalo da se osposobe pregledači pčela, koji bi stručnijim pregledom suzbijali zarazne bolesti pčela. Kada se pristupnicom, 19. februara 1973. god. Učlanio u Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ u Novom Sadu, imao je 120 košnica pčela. Za člana Upravnog odbora izabran je 27. marta 1974. godine.
Zalagao se za angažovanja iskusnijih pčelara u obučavanju mlađih. Biran je u Komisiju za lečenje i suzbijanje bolesti pčela (1977). U raspravama o tom pitanju navodio je ,, … da pčelari ne znaju da otkriju bolesti na svojim pčelainjacima, ali da ima pčelara koji neće da prijave i traže pregled, već kriju postojeću zarazu na svom pčelinjaku“. Februara 1988. god. Dobio je Pohvalnicu za uspeh na privatnom pčelinjaku.

Zorica Korica Aćimović

SMILJANIĆ MLADEN 
(1926 – 2003)

Smiljanić MladenSmiljanić Mladen je rođen 1926. godine u Banja Luci (BiH). Godine 1931. sa roditeljima je došao u Sombor, gde je završio gimnaziju. Kao učesnik NOB-a, bio je član SUBNOR-a, zatim član SKJ od 1965, SSRNJ, SSJ itd. Radio je u Novom Sadu kao komercijalni službenik u ,,Tehnometalu“, ,,Agrovojvodini“ i ,,Kooperativi eksport-import Novi Sad“, odakle je zbog zdravstvenog stanja, 1982. god. Otišao u invalidsku penziju. Pčelarstvom se počeo baviti kao dečak, jer se pčelarstvom bavio njegov otac. Intenzivno se pčelarstvom bavio od 1965. godine. Imao je oko 40 košnica, a zbog posla broj košnica nije povećavao. Pčelarstvo mu je bilo zadovoljstvo posle kancelarijskog posla, a kada je otišao u penziju, tome se više posvetio. Pčele je držao u Čortanovcima, a selio ih je na pašu u Suboticu, Kelebiju i po obroncima Fruške Gore. U rdu sa pčelama, uz njega je bila supruga Ljubica, koja je takođe radila kao kancelarijski službenik, a vikendom, sa suprugom, boraveći u prirodi, uz pčele, vrcala je med i radila druge poslove.

Bio je član Upravnog odbora (1977 / 78. god.), predsednik Komisije za pčelinju pašu i medonosno bilje, član Komisije za primenu savremene tehnologije u pčelarstvu, a 1978. izabran je za delegata Društva u SPO SAPV. Među pčelarima, prvi je počeo da koristi plastične košnice. Imao je sunčani i parni topionik voska, pravio je satne osnove za sebe ali i za druge. Bio je ovlašćeni pregledač pčela (1978). Devedesetih godina bio je predsednik Društva. Držao je predavanja iz pčelarstva an Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu.

Od priznanja, sačuvane su dve Zahvalnice Društva: 1983. i Pohvalnica 1988. godine za uspeh na privatnom pčelinjaku.

Zorica Korica Aćimović

SVETOZAR (BATA) STEFANOVIĆ
(1925-2007)

Svetozar Stefanović BataRođen je 1925. godine u Titelu, gde je završio Građansku školu. U aprilskom ratu 1941. sa grupom titelskih omladinaca, pripadnika sokolskog društva, dobrovoljno se priključio regularnoj vojnoj jedinici u Titelu. Posle kapitulacije Jugoslavije vraća se kući, gde ga okupator više puta hapsi i maltretira. Tada se uključuje u Omladinski Pokret, ali zbog čestih hapšenja i torture, uz pomoć jednog mađarskog vojnika, sklanja se u Budimpeštu sve do početka bombardovanja, kada se vraća kući gde ga hapse i otpremaju u nemački logor kod Linca gde je dočekao kraj II. svetskog rata.
1945. godine, po povratku u Titel, uključuje se u obnovu ratom porušene zemlje a zatim zapošljava u novinskom preduzeću ,,Slobodna Vojvodina'' (današnji Dnevnik), kao sekretar redakcije.
Od svoje rane mladosti posvetio se pčelarstvu. Kao seleći pčelar obišao je mnoge predele bivše Jugoslavije, od Fruške gore, Rudnika, Homoljskih planina, Cera, delova Banata do Šator planine u Bosni i dr. Vremenom postaje pravi majstor u proizvodnji: meda, polena, voska, propolisa, matičnog mleča i drugih proizvoda.
Sina Vladimira, od malih nogu upoznaje sa tajnama pčelarstva, koji je sada afirmisani pčelar, kao i unuke Srđana i Igora.
Pčelario je sa 100 do 150 košnica, a sada sa šezdesetak. Veći deo godine provodi na svom pčelinjaku u Gardinovcima sa suprugom Milicom gde nalazi zadovoljstvo i mir.
Posebno se angažovao na popularizaciji pčelarstva, a ostaće upamćen kao veliki pobornik prihranjivanja pčela čvrstom i tečnom hranom, da bi kasnije došao na ideju da to zameni ramom meda preko satonoša, pomoću prstena, za šta je dobio legitimitet na Drugom kongresu SPOS-a 2003. godine.
Kao cenjen i iskusan pčelar, sa poluvekovnim stažom i poznavanjem pčelarstva prisustvovao je Kongresima pčelarstva u zemljama bivšeg SSSR-a, Francuskoj, Australiji, Grčkoj, Poljskoj i Mađarskoj kao i drugim značajnim pčelarskim manifestacijama. U svojim aktivnostima iznosi bogata iskustva na polju pčelarstva, učestvuje i organizuje predavanja, objavljuje članke u medijma a posebno u ,,Pčelaru'' i gostuje na TV emisijama. Bio je pokretač i sudionik mnogih humanitarnih akcija.
Jedan je od osnivača Društva pčelara ,,Jovan Živanović'' u Novom Sadu, SPOJ-a i SPOV-a kao i utemeljivač Festivala meda u Novom Sadu.
Kao ,,živa istorija'' novosadskog pčelarstva i obrazovan pčelar dao je veliki doprinos u izradi našeg sajta, tako da nam je prezentirao veliki broj podataka i fotografija koje je godinama čuvao u svom stanu. 
Bata je vrlo prijatan i druželjubiv čovek tako da je stekao veliki broj prijatelja i poštovalaca, tim više što ne žali truda da ih upozna sa svim što ih interesuje iz oblasti pčelarstva.
Za zasluge u pčelarstvu, na predlog SPOV-a, dobio je Orden rada sa srebrnim vencem. Počasni je član društava pčelara: ,,Jovan Živanović'' Novi Sad, SPOS-a i udruženih pčelara Beograda. 
Nagrađen je zlatnom medaljom ,,Napredni pčelar Jugoslavije'' i ,,Zaslužni pčelar'' SPOS-a, Diplomom ,, Jovan Živanović'' i Poveljom SPOS-a kao i desetinama diploma, medalja i zahvalnica društava Beograda, Sombora, Kragujevca, Kamenova, Podgorice, Zagreba, Sarajeva, BiH i dr. Sve to krasi zidove pčelarske kuće u Gardinovcima i stana u Novom Sadu.

Velimir Laličić

TAŠ KAROLJ 
(1914 – 1998)

Taš KaroljTaš Karolj je rođen 1914. godine u Čurugu (Zrenjanin) u pekarskoj porodici, kao najmlađi od petoro dece. Pohađajući gimnaziju uporedo je vodio pekarsku radnju, jer je rano ostao bez oca. Posle završene gimnazije posvećuje se pekarstvu, nastavljajući porodičnu tradiciju. Posle II svetskog rata seli se u Čantavir, pokraj Subotice, gde nastavlja da radi u svojoj pekarskoj radnji. U dvorištu svoje kuće postavlja prve košnice i uz pekarski zanat bavi se pčelarstvom. Prodaje radnju i kuću u Čantaviru i 1962. godine doseljava se u Novi Sad. Napušta pekarski zanat i profesionalno se bavi pčelarstvom. U poslu mu pomažu supruga Eržebet i sin Ištvan. Imali su oko 100 košnica. Matice je nabavljao u Mađarskoj. U Nemačkoj je nabavio valjak za presovanje satnih osnova. U godinama kada su pčelae dobro medile, postizali su i do 30 kg. meda po košnici, odnosno ubirali su i do 3 tone meda na jednoj livadskoj paši. U svojoj stolarskoj radionici je izrađivao sve što mu je bilo potrebno za pčelarstvo. Tako je izvršio nadogradnju dimenzije rama i nastavka LR košnice, što mu je omogućilo lakši transport košnica na medonosne paše. Selio se na bagremovu pašu kod Subotice, lipovu pašu na Frušku Goru, suncokretovu pašu u Bečej, u kome je sarađivao sa ,,PK Pobeda“. Ovo preduzeće je o svom trošku prevozilo kamionom njegove pčele na oprašivanje suncokreta, jer je oprašivanjem pčela povećavalo prinos. Sa pčelama se selio u Bosnu i Hercegovinu na kestenovu pašu.

U Društvo pčelara ,,Jovan Živanović“ Novi Sad uključio se pristupnicom 19. februara 1973. godine. Ubraja se u 10 osnivača Društva pčelara ,,Jovan Živanović“ Novi Sad i izabran je za člana u prvi Upravni odbor Društva. U januaru 1981. izabran je u Predsedništvo Društva. Aktivno se bavio pčelarstvom do devedesetih godina prošlog veka, a do kraja života u dvorištu svoje kuće držao je nekoliko košnica. Živeo je sa pčelama i za pčele preko 40 godina.

Zorica Korica Aćimović

MIHALJ URBAN
(12. 02.1912. – 05.05. 2004.)

Mihalj UrbanRođen je u Bečeju gde se po zavrsenoj Osnovnoj školi, uz oca bavio poljoprivredom. Kao vredan i poslušan dečak rano se zaiteresovao za pčelarstvo, pomažući na pčelinjaku bečejskom advokatu Hedelaju, gde je naučio osnove pčelarstva.
Jednom prilikom je uhvatio odbegli roj, pa mu je advokat poklonio prvu kočnicu (polosku), od koje je zapatio solidni pčelinjak od 90 drustava.
Vojsku je služio od 1930 do 1932. god u Ljubljani i kao dobar vojnik, posle zavrsene obuke, ostao na službi u stabu jedinice i bio posilni svome komandiru.
U NOB-u je učestvovao od polovine 1944. godine a demobilisao se krajem 1945. u Beogradu.
U Bečeju je pčelario do 1966. godine i bio istaknuti član drustva pčelara, što je ostao do kraja zivota. Dolaskom u Novi Sad (navedene godine) potpuno se posvećuje pčelarstvu. Kupuje dva komada 10 tonskih autoprikolica i preuređuje ih u paviljone sa po 72 komada košnica tipa ,,Derzon'' (klestarke) i uz pomoć supruge Marije ubrzo postaje jedan od najistaknutijih novosadskih pčelara, koji je u sezoni vrcao 5 do 6 puta i imao prinose do 20 tona meda.
Po pričanju mladeg kolege Milovana Jovovića, s kojim je pčelario vise od deset godina, Mihalj je najveće dnevne prinose meda imao na suncokretovoj paši 12 kg. a na bagremu i lipi po 10 kg. To je bilo u zlatnim vremenima pčelarstva izmedu 1980 i 1984. godine kad u našim krajevima nije bilo varoe.
Bio je veliki pristalica selećeg pčelarenja pa je svoje paviljone u početku selio vodenim putevima, na baržama, uz Tisu i Dunav a kasnije prešao na motornu vuču. Interesantno je da je u početku obilazak svojih pčela vršio vozeći bicikl pa čak i do Baranje što je razdaljina od preko 100 km.
Svoje ljubimice je selio svuda gde su bile dobre medonosne paše od Baranje, Horgosa, Deliblatske peščare do padina Fruške gore i Cera, kad ih je obilazio motornim triciklom a kasnije i ,,Fićom''. Jovović kaže da su Mihaljeve košnice, na svim pašama, bile pune kvalitetnog meda, a to je bilo zato sto nikad nije zakasnio ni na jednu pašu. Kada se radilo o pčelarstvu ništa mu nije bilo teško uraditi, iako je došao u Novi Sad bez jednog bubrega. Bio je neumoran u radu i uporan u svojim zamislima. U časovima odmora, na pčelinjaku, bio je spreman da kolegama pruži dobar savet, zato su ga mnogi pratili i pridruživali se prilikom selidbi.
Mora se pomenuti da je bio inovator u radu sa košnicama ,,Đerzon'' koje su pčelari zvali ,,kleštarke'' zbog toga što su se ramovi vadili kleštima i često oštećivali a Mihalj je za to koristio svoju alatku od žice kojom je ramove vadio bez oštećenja.
Dolaskom u Novi Sad odmah se priključio pčelarima a formiranjem Društva ,,Jovan Zivanović'' bio je jedan od njegovih prvih članova. Učestvovao je u svim akcijama društva a posebno humanitarnim kao donator većih količina meda u dobrotvorne svrhe. U ono vreme kada je otkup meda, na nivou države, bio solidno rešen, Mihalj je svoj med predavao drustvima u Bečeju i Novom Sadu. Preko deset godina sarađivao u pčelarskoj rubrici ,,Mađar Soa'' od koga je dobio vise zahvalnica. Imao je mnogo prijatelja sa kojima se družio a sa čuvenim pčelarom Ištvanom Boršošem (Stevom) bio je kum.
U radu na pčelinjaku ravnopravno s njim je radila supruga Marija a pomagali su mu sinovi i pastorka Marika koja zivi u novosadskom naselju Detelinara i koja mi je pomogla u prikupljanju podataka za ovaj tekst.
Za njega kazu da je imao posebno čulo da sve predvidi i uradi na vreme, tako je i svoje paviljone prodao kada je osetio da ga snaga izdaje, na dvadesetak dana pred smrt . Njegov veliki pomoćnik u radu, supruga Marija, umrla je 1998. godine.

Velimir Laličić
30. nov. 2007

 
 

 

(3432)

Izrada sajta Tirien